Uputstvo

Kako da zaključite ugovor tako da proizvodi pravno dejstvo, a da se onaj sa kim zaključujete ugovor ne iznervira ili ne naljuti zbog „nedostatka poverenja“?

Nikako.

Nemojte da radite sa takvim ljudima. Ili samo nastavite da ih „nervirate“ i „ljutite“ ugovorom, ali ga zaključite u pisanoj formi.

Ugovori su izmišljeni pre više od 3200 godina, i ako neka osoba ima „problem“ sa pravnim institutom na kome se temelji civilizacija, znači da ta osoba, lično, nije dostigla zahtevani evolutivni nivo da bi se sa njome moglo poslovati.

Ok, kada smo to rešili… Kako to mislite nismo rešili? Pa naravno da Vam trebaju pare! I normalno je da budete plaćeni za svoj rad. Ugovor služi da se obezbedite, da podignete stepen verovatnoće, da budete plaćeni. Evo da ponovim:

Oni koji imaju problem da Vam dogovoreno napišu, imaće problem i da dogovor ispoštuju.

Bez obzira na koji način dolazite do klijenata, potrebno je da im objasnite da u Vašu redovnu poslovnu praksu spada zaključenje ugovora. Kako su ovi ugovori obostrano obavezujući i kako su ugovorne strane po zakonu ravnopravne, tako ugovori štite i njih, a ne samo Vas. Štite ih u pogledu kvaliteta posla koji obavljate, u pogledu rokova, preciznije, štite vas sve tačno onako kako ste ugovorili.

Ugovor se smatra zaključenim kada ponuđeni prihvati ponudu, ako ta ponuda sadrži bitne elemente ugovora.

Ako klijentu dostavite elektronskom poštom (čitaj: imejlom) tekst u kojem navodite šta možete da učinite za njega i po kojoj ceni, i on Vam na to odgovori sa: „Važi matori/batice/šefe/sestro/druže/prijatelju/drugar/gospodine/gospođo, samo ti kreni da šljakaš.“ ili sličnom rečenicom iz koje se vidi ozbiljna namera da mu se izvrši to što ste mu ponudili, to znači da je on na ponudu pristao, tačnije da je ponudu prihvatio, i od tog momenta vi ste u ugovornom odnosu.

Čestitam imate zaključen ugovor. I to pisani.

Molim? Ko Vam je rekao da „e-mail ne važi“? Slobodno ga pustite da tako misli. Nepoznavanje prava ne opravdava. Evo šta je naveo Privredni apelacioni sud u Beogradu, u svojoj Presudi Pž. 10236/2011 od 24.4.2012. godine:

Kada bi se pružila pravna zaštita ovakvom držanju pravnog lica u pravnom prometu (čitaj: nepriznavanje e-mail prepiske), to bi bio osnov za izuzetno visok stepen zloupotrebe prava i nesigurnosti pravnog prometa koji se odvija putem elektronske komunikacije, koja je u 21. veku jedan od najčešćih načina pregovaranja, slanja ponude i prihvata ponude, kao i slanja faktura, dakle ugovaranja pravnih poslova u velikom obimu, za koje zakon nije izričito propisao neku drugu obaveznu formu za zaključenje ugovora.

Sud zna pravo. Evo šta još piše u istoj Presudi:

Prvostepeni sud je pravilno zaključio da iz celokupne pisane elektronske dokumentacije proizlazi da su ovde parnične stranke bile u poslovnom odnosu, i to od faze pregovaranja, slanja ponude, prihvata ponude, slanja idejnih rešenja, faktura putem elektronske komunikacije. Nesporno je da su u memorandumu elektronske poruke bili sadržani službeni podaci tuženog preduzeća, što je sud utvrdio uvidom u elektronsku prepisku.

Jesmo li i ovo rešili? Mislim, kako god da okrenemo, na kraju krajeva će sporni odnos doći pred Sud, koji će isto pitanje uvek rešiti na isti način. Čak i u Srbiji.

Sudska presuda. Rešeno.

Ako Vas taj neko i dalje ubeđuje da se to „ovde ne priznaje“, pitajte ga koji je problem da Vam odgovori na mejl, ako se već ne priznaje?

Šta je još bitno kod samog zaključenja ugovora:

Dopustite drugoj ugovornoj strani da interveniše na tekstu ugovora.

Osim ako nemate dobar razlog da se držite tačno određenog teksta do kojeg ste došli iskustvom ili angažovanjem stručnjaka, koji kao takav predstavlja ugovor po pristupu (čitaj: uzmi-ili-ostavi), onda je najbolje da dopustite i drugoj ugovornoj strani (ili stranama) da učestvuje u sačinjavanju teksta ugovora. Za ovo postoje dva razloga:

  1. Svako zna tačno šta piše, šta je ugovoreno i zašto je to baš tako ugovoreno. Ne ostavlja nedoumice tipa „šta je pisac hteo da kaže?“, jer se svaka nejasnoća u tom procesu pisanja teksta može razjasniti, a sam tekst može bolje i preciznije definisati ugovorni odnos. Ovim se, inače, štedi vreme. Daleko je bolje da i dve-tri nedelje provedete pišući izmene i dopune ugovora, nego da umesto toga mesecima pišete izmene i dopune kôda, recimo. Prilikom pisanja ugovora, svaka ugovorna strana preispituje i svoje ugovorne obaveze, tako da zna šta je i da li je uopšte nešto u mogućnosti da ispuni ili nije. Ovo sve umnogome doprinosi bržoj i efikasnijoj realizaciji samog ugovora.
  2. Ugovori po pristupu se tumače u korist one strane koja je ugovoru pristupila. Tačnije, sve nejasnoće, nedorečenosti ili kontradiktornosti koje ugovor po pristupu može da ima, tumače se tako da idu u korist ugovorne strane koja nije imala mogućnost da utiče na tekst ugovora. Dobri (ču’ mene dobri) primeri za ovo su ugovori sa bankom o kreditu ili vođenju tekućeg računa, ili ugovori sa operaterom mobilne telefonije o pružanju telekomunikacionih usluga. Možete samo da potpišete tekst koji su Vam poturili… pardon, ponudili, ili da izađete iz poslovnice. Tačnije, uvek možete da izađete iz poslovnice, samo imate izbor da pristanete ili da ne pristanete na njihove unapred definisane uslove. Nemojte biti takvi, osim ako nemate veoma dobar razlog.

Da li sam Vas smorio? Ako nisam, ima šanse da izdržite do kraja stranice. A sada najvažnije od svega, konkretno uputstvo za pisanje teksta svakog ugovornog odnosa:

Definišite sve.

Apsolutno sve. I najmanju sitnicu i eventualnost koja Vam pada na pamet. Ugovori tome služe.

Definišite:

Ugovorne strane

Navedite tačne nazive lica, bilo pravnih ili fizičkih, koja su u ugovornom odnosu. Osim naziva obavezno navedite i adresu, matični broj, PIB za pravno lice, i ime i funkciju lica ovlašćenog za zastupanje tog pravnog lica. Ako treba, i brojeve bankovnih računa na koja će biti vršena plaćanja navedite, mada to nije česta praksa. Ukoliko ste preduzetnik, nikada nemojte zaboraviti da za preuzete obaveze odgovarate celokupnom svojom imovinom. Molim Vas, pazite koje obaveze preuzimate. Ukoliko niste preduzetnik, a želeli biste da budete, evo objašnjenja kako da se osnujete: Kako osnovati firmu u Srbiji

Predmet ugovora

Molim Vas, u detaljne detalje, kao pod mikroskopom da posmatrate, opišite šta je Vaša ugovorna obaveza. Šta Vi to u stvari radite. Radi dobrog razumevanja, pored toga napišite šta nije Vaša ugovorna obaveza i šta ne radite. Ozbiljno Vam kažem, terajte mak na konac. Napišite da se dodatan rad dodatno naplaćuje, kao što su izrada dodatnih funkcionalnosti ili dodatnih grafičkih elemenata, na primer. Navedite tačno koje i kakve tehnologije ćete koristiti, koji industrijski standard ćete primeniti. Navedite u kom formatu će biti produkt Vašeg rada, jer naručilac može da očekuje jedan, a Vi da mu isporučite u drugi format, koji je za njega potpuno neupotrebljiv. Objasnite šta radite. Neka Vaš predmet ugovora bude tehnički bogat, ali i razumljiv. Kad kažem razumljiv, opis nekog servisa, recimo, može da se da i narativno (čitaj: običnim rečima), šta taj servis radi, koje funkcije ima. Ukoliko je predugačko za sam ugovor, opis usluga, ili predmet izrade, možete navesti i u posebnom dokumentu koji ćete tako nasloviti, a u samom ugovoru navesti da se „opis usluga priložen uz ovaj ugovor smatra njegovim sastavnim delom“.

Cena

Napišite koliko to sve košta. To što radite, pošto je to? Da li obračunavate u evrima? Da li Vaš rad obračunavate po utrošenom satu, započetom satu ili standardnom broju sati? Da li Vam se plaća na rate? Da li su te rate mesečne ili su po završetku određenih celina (čitaj: pozicijama)? Kada koja rata dospeva? Mislim, da li dospeva tačno određenog dana, ili kada se naručilac saglasi da je celina završena? Sve detaljno.

Obratite pažnju, domaćem licu ne smete naplatiti u evrima ili bilo kojoj drugoj stranoj valuti, ali možete navesti evre kao obračunsku jedinicu. Nemojte mene ništa da pitate, pitajte Narodnu Banku Srbije zašto je to tako, ja Vam samo skrećem pažnju kako stvari stoje. Evo, tipičan primer: 1000€ (slovima: hiljadu evra) u dinarskoj protivvrednosti po zvaničnom srednjem kursu Narodne Banke Srbije na dan fakturisanja. Dobro, dobro, znam da 1000€ nije baš tipičan primer, ali Vam od srca želim da Vam to postane. Obratite pažnju i na ovo: napisao sam „dan fakturisanja“, mada može da stoji i: „na dan plaćanja“. Jasno Vam je da će kursna razlika da napravi i razliku u ceni, i zato obratite pažnju šta ugovarate. Možete ugovoriti i kupovni ili prodajni kurs tačno određene poslovne banke, na primer. Bitna je jedna stvar, a to su dve stvari: ne može u devizama, cena mora biti određena, odnosno odrediva.

Pregovori ne moraju da se vode samo oko samih cifri, već i oko obračuna ili načina i rokova plaćanja. Možda ste toliko dobri da tražite 50% avans (čitaj: u napred). Ako jeste – napišite to.

Rok

en rol. Dobro, šalim se. Mada, u svakoj šali ima delić istine. Da Vam realizacija posla ne bi bila „igranka bez prestanka“, napišite kad šta dospeva. Rokovi mogu da postoje na obe ugovorne strane. (Dobro, jasno je i Vama i meni da može biti više ugovornih strana, ali ovde uzimam ubedljivo najčešći primer.) Kod one ugovorne strane koja daje pare, a to je u ovim primerima naručilac, navedite rokove plaćanja. Tu odmah gde ste naveli i cenu. „U roku od 8 dana od dana dostavljanja fakture“, recimo.

Pre nego što nastavim sa rokovima izvršioca, tj. Vas, znate li kako se računaju rokovi? Prvo, rok počinje da teče od narednog dana od dana prijema, To je prvi dan roka. Ukoliko ne piše nikakva dodatna odrednica, rok se računa u kalendarskim danima. Naravno da možete da napišete da je rok za nešto, recimo, 15 radnih dana. Rok od 30 dana i rok od mesec dana, mogu, ali ne moraju da budu faktički isti vremenski period, jer nema svaki mesec 30 dana. Da bi rok bio razumljiv, vremenski interval koji navodite mora da ima svoj početak. Nije dovoljno reći koliko nešto traje, već i od kada to trajanje počinje da se računa! To može biti neki konkretan datum, a može biti i neka druga odrednica, kao što je „dan prijema“ ili „dan dostavljanja“ ili „dan uplate“ ili bilo šta drugo, samo da je jednoznačno odredivo. Dakle, formula za pisanje roka glasi: u roku od [vremenski period] od dana [odrednica početka računanja roka]. Dobro, dobro, znam da programeri među Vama sada misle, ovo je funkcija roka, ovo su argumenti funkcije, mogao je to odmah da napiše i da skrati priču. Tačno, jesam. Ali niste svi Vi programeri.

Kako Vi, na strani izvršioca onda da ugovarate rokove? Tačno onako kako Vama odgovaraju. Znam da to nije uvek moguće, ali rokovima izrade štitite i kvalitet i integritet onoga što stvarate. Počnite sa rokovima koji Vama odgovaraju. Ne pristajte na rokove koje već znate da ne možete da ih ispunite. Ukoliko se Vaše angažovanje može podeliti na celine, navedite rokove po celinama. Ukoliko su te celine međusobno uslovljene, nemojte navoditi ukupan rok, nego jasno napišite da je za započinjanje rada na jednoj celini, potrebno da prethodna celina bude izvršena/urađena/zaokružena/gotova u celosti.

Uslov

Dobro, ovde ću da skratim koliko god mogu. Realan život je daleko širi i nepredvidljiviji od onoga što može da se ugovori. I zato se poslužite ovim pravnim institutom da barem napravite pregled uzročno-posledičnog dešavanja. Uslov je, pojednostavljeno rečeno, isto što i rok, samo se ne ogleda u vremenu, već u nekoj činjenici, u nečijoj faktičkoj radnji, na primer. Najtipičniji uslov u Vašoj branši je dostavljanje materijala od strane naručioca. Napišite da ćete sa radom početi kada Vam sav materijal (recimo: prethodni logo, tekstovi, pristupne šifre, posebni zahtevi, specifikacija, i sve ono bez čega ne možete da počnete da radite) bude dostavljen. Tako ćete najbolje ubrzati naručioca, kome je gotovo uvek sve hitno, da se i sam ponaša u skladu sa hitnošću koju od Vas zahteva. U uslove navedite sve ono što Vam je potrebno za izvršenje posla, a ne zavisi od Vas. To je jedini način da u očima naručioca ne budete odgovorni za tuđe propuste.

Autorsko pravo

Autorsko pravo je ogromna tema, ali sama suština koju treba da znate: zadržite ga za sebe. Moralna autorsko prava, na primer: pravo na naznačenja imena na svakom primerku autorskog dela ukoliko je tehnički moguće (a danas skoro uvek jeste) su neprenosiva. Autorsko delo, po zakonskoj definiciji je originalna duhovna tvorevina čoveka izražena u određenoj formi, i autor uživa autorsko-pravnu zaštitu od momenta nastanka dela. Dakle od momenta kada se iskodirali nešto, ili uvezali grafičke elemente na određeni način, ili postavili elemente korisničkog interfejsa, imate pravo da budete navedeni kao autor (ili koautor ako Vas je više radilo na istom autorskom delu). Takođe, znajte da autor može da bude samo i isključivo fizičko lice. Tako piše u zakonu. Pravna lica ne mogu biti nosioci moralnih autorskih prava.

Naručilac će Vam ponekad tražiti da garantujete da on ima „sva autorska prava“ kao i da niste koristili tuđe autorsko delo. Kako je moralno autorsko pravo po zakonu neprenosivo, slobodno mu napišite da mu prenosite sva autroska prava koja mu možete preneti. Takođe napišite da je u izradi Vašeg autorskog dela korišćen materijal koji po zakonu imate pravo da obrađujete. Ali zato ni slučajno nemojte da mažnjavate tuđe radove, jer će Vam se to obiti o glavu samo tako. Dobro, neće baš o glavu, obiće Vam se o novčanik. Budite uvereni.

Ograničenje od odgovornosti

Ako poslujete u Srbiji, a poslujete, jer da poslujete van Srbije ovo ne biste ni čitali, molim Vas, ako ikako možete, okanite se prevođenja engleskih pravnih tekstova. Pravni tekst može da se prevede na srpski, ali pravni instituti ne mogu tek tako. Po našem zakonu, svako je dužan da se suzdrži od pričinjavanja štete drugome, i svako uvek odgovara za štetu pričinjenu u nameri ili nepažnji. Vi možete da napišete u Vašem ugovoru da niste odgovorni uopšte, ali takva klauzula ne proizvodi pravno dejstvo. Ozbiljno Vam kažem, mislićete da ste „zaštićeni“, a u stvari niste. Isključite li servere ili obrišete sajt nepažnjom, odgovorni ste po našem zakonu, ma koliko puta u ugovoru napisali da niste. Ako Vam se ne sviđa, a Vi osnujte firmu u Americi, pa radite odande. Do tada, na Vas se primenjuje član 158. Zakona o obligacionim odnosima, sviđalo Vam se ili ne šta u njemu piše.

Nadležnost suda

Ugovorite koji je sud nadležan za rešavanje spora. Razlog je jednostavan: ukoliko dozvolite pravnicima da razmišljaju koji je sud (ne samo mesno, već i stvarno, pa i funkcionalno) nadležan, može Vam se desiti da izgubite silno vreme samo dok ne stignete do prave adrese za tužbu. Pazite: nikome ne može suditi nenadležan sud. Zato, ugovorite nadležnost suda, makar mesnu nadležnost (čitaj: geografsku nadležnost – ne kaže se tako, nego da ne pomislite na nešto drugo), najjednostavnije prema Vašem sedištu. I ako kojim slučajem, daleko bilo, bude trebalo da rešavate spor sudskim putem, ako ništa drugo, znaćete kom sudu da se obratite.

Ne znate koji su sudovi za koja područja nadležni? Pravo da Vam kažem, posle dve uzastopne reforme srpskog pravosudnog sistema od 2010. i 2014. godine, ni sam nisam siguran. Ali znam gde piše: Portal sudova Srbije i Ministarstvo pravde su objavili interaktivne mape sudova u Srbiji. Ako se negde zvanični podaci razlikuju, molim Vas, nemojte mene da pitate, to su zvanične prezentacije državnih institucija.


Nadam se da sam Vas ovim tekstom malo ohrabrio da se malo više angažujete oko pisanja ugovora. Obezbedite i sebi i drugima miran san dok je posao u toku. Za kraj uputstva da parafraziram Vuka Karadžića:

Ugovori kao što radiš, radi kako si ugovorio.

11 komentara Napišite komentar

Оставите одговор на Раде Ћуић Одустани од одговора

Obavezna polja su označena *.


11 komentara Napišite komentar

Оставите одговор на Раде Ћуић Одустани од одговора

Obavezna polja su označena *.